Zbirka poezije: NOTAR TIŠINE
Autor: Hrvoje Landeka
I.
Krotitelj ptica
SIDRO
Razvijenim jedrima životna pijanstva
niz rijeku hrabrosti,
sam sebi sudbinu skrojiti.
U kaljuži ovog svijeta
krvariti za odanost sebi.
Na kraju puta odvažni srce predaju
na vagu sudbine,
i ne stide se samih sebe.
KROTITELJ PTICA
U svakom od nas živi,
krajem djetinjstva zaspe.
Tiho, polako prošeće,
mirom korača kao ljetni lahor,
mirisni povjetarac.
Mirisom tišine
uskovitla mističnost,
igra se u nevinoj ljepoti,
daleko iznad prljavih vodā svijeta.
Miran je, neshvatljiv i nedokučiv,
tek tišinom uloviti se može,
dlanom duše dotaknuti.
On je krotitelj ptica!
U dubinama tajnih kula sniva.
ZRNO LJEPOTE
Putovanja bez početka, kraja i ostajanja,
napuštanje luke izvjesnosti
u traganju za neostvarenim.
Tamo gdje pogled mišljenja završava,
moja plovidba počinje.
Na bezimenom putu
traganja su moja kletva i svjetlo.
U zrno trenutka sve bih posadio
kao čistu ljepotu,
samo gledao, slušao
i šutio.
Ne bih riječi odapinjao,
uprljat će mi ljepotu,
platno mene,
moju pučinu.
Bolje da šutim,
neka svijetli ljepota u tišini,
vidio sam je, doživio i proživio.
Zaljubljen sam u nju,
u ljepotu i strast života.
SJEĆANJA
Putovao sam ovim i onim svijetom,
negdje u sebi posijao sjeme sna
o ljubljenoj.
U samotnim noćima stihove tkao,
u vjetru je zvao
pijan od čežnje.
I varao sam sebe, grleći lažne,
ljubeći sjene i utvare,
plešući s iluzijom,
tražeći je
da smiri moju divlju mladost
nezasićen idealima.
O, ludi snovi!
Sve sam za vas dao,
život prokockao.
Lud i prognan,
luđi od najluđih,
tražeći život
u hramovima tajnih čežnji.
TRAG TIŠINE
Nisam čovjek, niti vjetar,
neskladna tišina.
Moram poći,
usavršiti oktavu tišine
da postanem notar tišine.
Nisu moje težnje male,
sloboda je opijum što me vodi
ovom pustoši.
Sad tonem u misterij tišine,
gdje se stiže sam
i sam stojiš pred ogledalom sebe,
za tišinu hrabrosti treba.
JUTRO NADE
Svi poljupci, postelje i ljubavnice,
sve suze i smijeh koje smo donijeli,
i donesoše nam,
sve ostati će.
Sve se upisuje u lektire našeg srca,
memoare sjećanja.
Listaju ih vjetrovi čežnje i nostalgije.
Treba lišće i mahovinu
pustiti da pokrije stazu
meraka i snova.
Pustiti sve da lako odleprša,
lakom nezaustavljivom,
tihom prolaznošću.
Zovem noć da se spusti, da usnem,
jutrom se sunce budi,
jutrom su sjećanja radosna i nema sjete,
jutrom tuga nestaje,
jutrima, jutrima, jutrima…
Ta jutra slatka, dođite k nama!
ŠUTNJA
Da govorim riječima, ne bih,
nesklad su riječi u ovom trenutku.
Stvarale bi riječi zbrku,
srušile nutarnju tišinu,
misli moje tišinom plove,
kozmičkom sutonu.
BJEŽIM
Gorim i nestajem,
topim se i otječem.
Utičem u planinu
da se zatvorim.
Zavjet šutnje,
milenij tišine,
samo da ne moram pred tebe stati.
U PROLAZU JUTRA
Između jutra i noći,
u budnom snu, mjesec snen.
Melodije snova u žutim bojama,
miriše tišina,
sekvence radosti pulsiraju.
Tiho na prstima,
zvijezde, oči svemira, gledaju me.
U NJEDRIMA SUNCA
Kroz samoga sebe koračam,
dar za sebe nemam,
jer ništa ni ne trebam,
niti išta imam osim nemam,
a imam samog sebe,
jer srećom više nisam, zato jesam!
VLAK BEZ STANICE
Na ljubav bi me nagovorila.
Pregledaj moja sjećanja,
vidjet ćeš da tamo nikoga nema.
Putujem uvijek sam,
a stanicā nema moj vlak.
U predgrađu tame
vizijama se noću grijem.
Da mi je ne imati nikoga,
da mi je biti nevidljiv,
da mi je rijeka biti,
da se k oceanu uputim.
TIHA ČEŽNJA I MOLITVA
Vino je probudilo čežnju
u raskoši jesenske nostalgije
provincijskog sutona.
Miris pokošenih poljā,
zvuk udaljenih zvonā,
miris topline,
krv vrelu razblaži,
duša utihne,
molitva je sad šapat.
RANO LJETO
Trava meka, pčela i leptir,
sunčana kupka,
miris ranog ljeta.
Tragovi rose što prkosi podnevnom suncu,
ptičji kor.
Nektar duši i oku,
rano ljeto kraj rijeke.
INDIGO
Mekoća ljetnog sutona,
svileno plavetnilo i oceanski indigo.
Prolivena tinta rasuta nebeskim poljima.
Prva zvijezda večernja,
igra svjetla i neba,
mjesec po strani nestašno se smije.
Simfonija noćne teme i zvonka prpošnost,
čarolija neba,
kazalište misterija.
JEDNOSTAVNO
U porama moje duše natiskan je
smijeh jednostavnosti.
Prpošna lakoća jednostavnosti,
kao nit svile na mjesečevom traku.
PROLAZNOST I TITRAJI
Harfom duše
dotaknem note svemira, pa šutim.
U hramu tom
pobjegnem u tihu noć,
nemam riječi za titraj
tišina!
Prolaznost i promjena oslobađa.
Struje kreativnosti
protresu stablo života,
staro rijeka prolaznosti odnese
i padaju plodovi novih, oživljenih vizija!
Vizija ostvaruje,
vizionari putuju prugama kreativnosti,
sami sebi sudbinu potpisuju.
TIHA LJUBAV NIŠTA NE KAZUJE
Prelijeva se i luduje,
kako samo ljubav zna i umije.
Riječi se tad ne govore,
tiha ljubav ništa ne kazuje.
Tišinom zbori
i nikad se ne umori.
Tiha ljubav ništa ne kazuje.
NEKA BUDE
Pustolovina je vragolasta ne znati što sutra nosi,
a osmijehom dočekati,
životom se igrati.
Što li će biti, malo sam izabireš,
više će hir života začiniti.
Ne kloni nikad duhom
i neka bude!
VRTNA MATINEJA
Na procvalom maslačku pčela
ne mareći za kukca
nektar meda pravi.
Ruža se rascvala,
zna da je najljepša,
malo se duri i pravi važna.
Boje i mirisi opijaju,
tko li sve to smisli?
OPIJUM
Osim ljubavi ničeg nema!
Stihovi pusti, ali tako biva.
Kad na drugu obalu rijeke pređemo,
uvjerimo se.
Neki mistici i pjesnici ludi provire,
zarone na drugu obalu
još dok su ovdje, pa se sami uvjere
i stihove lude napišu:
Osim ljubavi ničeg nema!
Cijeli život i kreacija sva
stane u tren,
gdje niče opijum ljubavi,
izvor kreativnih vrtloga
što u nama spava.
MEKANA PROLAZNOST
Neka mekana prolaznost protječe,
utkana je u život.
Odnese sve pred sobom
lako i tiho.
Ne pita.
Prolaznost ne pita,
već zapečati.
Izbora tu nema,
mudar mirno prihvati.
DALMATINSKA NOĆ
Večer tiho zijevnu,
sijedi starac na trijemu
vrijeme ispraća.
Miris mora i travā,
ori se zvonjava cvrčaka,
u borovoj šumi neki mir,
česma milog zraka.
Mediteranska noć
ljepotom raskošna!
LJUBAV I PJESME
U ljudima nešto ima
što ih stranputicom za tren povede.
U ljubavi nešto ima
što ponad ljudskog je.
U pjesmama ljubav živi,
mekoća, ljepota.
Pjesma je ponad ljudi,
duša joj notar,
sloboda oltar.
TUGA ZAVODNICA
Večeras me tuga zavela
i obljubila.
Mogao bih joj uteći,
sjetiti se nekih sretnih dana,
žene, poljupca, strasti i lutanja,
radosti s prijateljima,
nestašluka iz djetinjstva,
ali mi se ne da,
umoran sam i pospan,
noge mi teške, misli spore.
Predajem se i neka me obljubi melankolijom i sjetom,
umori me vrijednost ove ere,
lažni sjaj prašine,
starac na licu mom se smješka,
taj starac u tijelu mladića.
Još me samo vizije beskraja i zvijezde noću griju.
Njih kao vino pijem i strasno ljubim,
lud od čežnje za slobodom.
Boga molim
da me pusti tamo
među zvijezde, tišinu i beskraj…
KREATORI
Kist kreacije u tvojim je rukama,
sve si sam crtaš.
Misao započinje put iz duše,
osjećajem srca zaplovi,
u lucidnost se pretoči kao vino
što započne put u korijenu loze,
samo ako vjeruješ do kraja,
dok trublje svjetine
vuku te u bezdane ispraznosti,
ne daj se!
Ne popuštaj
i nosi bol, suze i plač duše u sebi,
ali ne odustani,
čeka te sjaj nepobjediva sunca.
Nemoj da ti nebo bude sivo na platnu života,
ne zaboravi žute boje radosti,
plavetnila, kao vedro nebo puno slobode
i crvenila ljubavi,
krvi života.
NADA, SAN ILI ŽELJA?
Potražio sam nadu u jutrima teškim,
na licu mome
tragovi vina i mamurluka,
pečat noći budnih,
a u očima sjaj od radosti neke
što ćutim srcem da te više nemam.
Lutat ću opet,
misao mi ta razuzdanu radost budi.
Pustila si me da lutam i čekam,
i ja ću čekati, lutati i pjevati.
Samo izgubljeni znaju put.
KOMADIĆI DUŠA
Inače smo cjeloviti,
no ovdje smo rasklopljeni
komadići stakla rasutog mozaika.
Komadići nas plutaju svemirom,
u nebu su, u zvijezdi,
u rijekama i planini,
travi na poljima pustim,
u osmijehu djeteta,
tuzi umornih i zalutalih.
Sakupljaj samoga sebe u plesu života
i nikada ne odbaci nikoga,
jer odbacit ćeš samoga sebe.
Potraži komadiće sebe,
oni su u svemu,
u stvaranju i rastvaranju
ljubavi i boli,
rađanju i umiranju,
zaroni u tajnu
da vidiš otkud dolaziš.
KOZMOS
Let svemirom,
anđeli vjetrove šalju u jedra hrabrima,
tvoje oči u dalekoj pučini,
sloboda do ushita.
Tigrovi sudbina
kidaju sve preda mnom,
smijeh kozmičkom tišinom,
tajni sjaj u oku.
Samo ja tako živim,
blaženo ludilo
za ljepotu slobode.
ISPUNJENA ČEŽNJA
U olujnoj noći probudi me prasak groma,
opet ona tiho pjeva, šapuće cijelu noć,
čežnja…
Da pobjegnem u tihu noć vlakom sudbine,
pronađem se u vlastitom biću tišine i osluškujem,
očekujem trenutak kada se probudi duša,
ispunjena čežnja, vino najdraže,
nektar radosti neiskazive.
Dok oluje bjesne
odvažnost neka sja u oku,
i ne brinem što imam ili nemam,
i ne dam životu da on mene živi,
već bijesnog vranca zauzdam,
i ja njega živim!
MISTIČNA
Prostranstva su titrala
u bljesku vječnosti,
pošli smo na put spokoja,
stazama mudrosti i čistoće,
tragati za oazama ljubavi, ljepote i vječnosti.
Izgubili smo se u svjetlosti sunca
tišini svemira,
zvjezdani zbor oglasi zvuk vječnosti,
sada!
Što imaš od svog života,
doli ovaj tren?
U trenu se rodiš,
u trenu živiš
u trenu umireš.
Ni jučer, ni sutra,
samo vječno sada skladno teče.
STARI LISAC
Dani idu kao listovi na vjetru,
život i prolaznost od postanka su ljubavnici.
Mi dolazimo i odlazimo,
život i prolaznost ostaju.
Prolaznost i vrijeme samo su promjena
u vječnim proljećima,
a život je lisac stari, prepredeni,
što li taj sve smisli!
MOŽDA JE TO MUDROST?
Nakon duge i umorne potrage otkrih tajnu tišine, jednostavnosti i ljepote,
milost Velikog Arhitekta svemira koje se ne mogu nadiviti,
više ne trebam ljude, njihove kule babilonske.
Čekam da umrem i odem kući,
rođen u novom ciklusu života.
Sad se samo smijem i igram slobodan,
moj život je lijep i jednostavan.
II.
Spaljivanje
mostova
SPALJIVANJE MOSTOVA
Noćas me ljubav raskomadala i razbacala po svemiru,
mač me čuvao da nitko mi ne prilazi,
putujem bježeći od sigurnosti
tog krvnika slobode,
tamničara odvažnosti.
Ubijam svaku sigurnost,
zaudara na ustajalost
malograđanske furije
što okuje duh.
Bježim od trublji mase i mode,
palim mostove sa sjajem u oku.
Ne vraćam se nikada više
pipcima sigurnosti.
Tražit ću iskru života, slobodu
i nevinu ljepotu,
da me nutrina moja grije.
Tako ću umrijeti,
tražeći ljepotu
i paleći mostove
sa sjajem u oku.
BEZIMENA
U tamnicama uklopljenosti
tražio sam tajna vrata za bijeg u slobodu.
Tražih samoga sebe
u tišini.
Mladost sam svoju dao na oltar potrage
da nađem one mistične putove,
gdje te kozmički albatrosi
vode stazama majstora tišine,
trnovitim putem svijetla i
unutarnje slobode.
U ovoj čudnoj zemlji prohladnih bića
putujem stazom sjećanja
kao slučajni putnik izdaleka,
još uvijek putujem,
ne odustajem!
ŠTO LI TRAŽIŠ, MLADIĆU?
Tražeći istinu,
život me odmah upozorio,
bolje odustani, mladiću!
Prepusti se ljepljivom moru banalnosti i trivijalnosti,
gle, kako je toplo, i pluta se bezbrižno u njemu.
Slušaj trublje gomile,
kruha i igara nikada neće ponestati.
Što li se umaraš?
Ljepota nije za ovaj svijet,
prodali bi je ljudi!
Istina je slabost,
nepoželjna na tržištu.
Istina je bremenita, tjera te na promjenu i smeta karijeri.
Čemu mladost trgaš na kušnjama,
što će ti mudrost, istina i ljepota?
To se kupi!
Što li tražiš, ludi mladiću?
Ne znaš ti teret istine i bol ljepote,
slomit će ti krila.
Što li tražiš, ludi mladiću?
Sebe!
Tiho prošaptah i mirno otkoračah.
MONOTON IZLAZAK
Ne pijem više vino,
nema mi druga ni voljene večeras,
i pobijedit će me udarcem banalnosti
provincija što okuje osobnost.
Slome dane u pokunjeno životarenje
i ogovaranje,
izgube kreativnost, zaborave sebe,
potonu u gomilu cinika,
s lopovima od malih činovnika,
uskogrudnih ništarija što se valjaju kao svinje
u moru trivijalnosti po provincijskim uličicama,
monotoniji ogovaranja, prigovaranja, zavisti,
beznadne dokolice,
i onih smiješnih žena
što se prave važne torbicama i krpama,
hineći provod lažnim kiselim osmijehom.
Imaju li što drugo?
Nema mi večeras vina,
druga ni voljene,
kako da preživim
ovaj izlazak i ovu večer?
Gdje da se sakrijem?
SKUPLJAČI SUDBINA
S vrhova planina gledam nebo,
doline ne volim.
U njima je magla i močvara,
u dolini nema vjetra ni svjetlosti,
samo blato i maske.
Maglovite špilje obmana,
gdje vladaju obijesni, okrutni
i umobolni.
Plešu po pozornicama
koje su sami sebi izgradili,
ubiju milost u svemu.
Siđoh jednom u dolinu i zašutjeh nad onim što vidjeh,
bješe puno spodoba lažljivog, taštog lica.
Od tada probodenog srca i ranjenog tijela
putujem zemljom i sam lutam,
ne klanjam se idolima, mitovima
ni religijama malograđanskog puritanstva,
kojim skrivaju vlastitu trulež
oni što se najviše hvale.
Od vonja njihove praznine i plitkosti bježim trkom,
njihovi osmijesi me podsjećaju na žabe ustajalih bara.
Moral ovog svijeta jeftina je kurva.
Samo dušu svoju slušam i na krilima njenim
letim ponad blata.
KONTRAPUNKT RIJEČI
Vrijeme je isplelo kamenu paučinu,
lovi te ljepilom lažnog sjaja,
tradicije, ludosti bolesnog društva.
Ako ti se srce ulovi u njihovu paučinu
i ono što oni zovu obzirnost,
etika i dobro,
to je sok otrovni,
što će cvijet duše tvoje otrovati.
Umorit će te, pretvoriti u kolekcionara,
kolekcionarstvo je danas iznimno popularno.
Kupuj, nosi, jedi, pij,
izgubi individualnost,
uguši duhovnost,
slušaj, čitaj i slijedi tuđe riječi i tuđe misli.
Čak i na molitvu imaju monopol.
Izgubiš se za čas u trubljama svjetine,
vino plitkosti teče njihovim peharima,
kmetovi su malodušja.
Vidiš li sad kako su otrovni čopori
njihova moda i vrijednosti?
Na stratište će ti odvesti duh,
bježi k sebi i u sebe duboko sidro spusti.
Tu ima nade i spasa,
duboko u grudima,
gdje su zlatne niti svjetla,
što te spajaju s kozmičkim morem.
Ondje su zlatne čežnje
nevine ljepote,
istine i ljubavi,
bježi od virtualnog Babilona,
lažnog sjaja bijede,
pretvori se u leptira nevinosti i slobode.
ZAKLON
Za sebe mislim, za sebe gledam,
sam odabirem.
Sljedbenik nisam,
ne vole ovakve zvonari u haljama grimiznim,
mudre lije što ih Faust zove,
za takve sam orao samotni.
Plaše stado svoje ovakvima kao ja,
orlovi kuju osobnost i lucidnost
u individualnosti.
Dosljedni sebi do zadnje kapi snage.
Na vrhuncima duha je moj dom,
tamo je moje jato orlova,
tamo je nebo bistro,
kristalno!
NE PITAJ
Ništa me ne pitaj
i molim te pusti me da šutim.
Uronit ću u ocean tišine,
tamo se otvaraju vrata tajnih gradova,
gdje sam putnik stranac dobro došao.
Pusti me noćas da šutim,
cijelu večer bježi od mene,
pusti me da tragam
za pitanjima na svoje odgovore.
UTOČIŠTE
Jednom vratit ću se domu svom,
zemlji udaljenoj iza ponora vremena.
Nebo moje!
Za visinama tvojim srce moje čezne,
hrabri sam ratnik, ali suzu nekad pustim za tobom,
nebo moje!
JOŠ UVIJEK ŽIVIM
Još uvijek tragam za ljepotom.
Rijetki su preostali tražitelji ljepote i slobode,
većina se urušila.
Izgradili su stavove
kojima pravdaju svoju predaju.
I godišta moja se predaju,
u uloge se pretvaraju.
Još uvijek lutam,
tragam za slobodom i ljepotom.
DEKADENCIJA
Jednostavnije je!
Bludničiti dušom po pustoši svjetovnoj
pa vapiti božanskome i ime njegovo uzalud spominjati,
kao da je On izabrao i počinio gluposti naše.
Život na dlanu dobili, ali ga u zaborav zakopali,
kupujući živjeti zaboravili.
URONIH
Jednom se izgubih!
Prestrašen shvatih da sam odrastao,
i hvališe me izgubljeni, isprazni,
evo, sad si pametan i ozbiljan, rekoše,
ali nisam bio sretan,
među rasom što je izgubila život.
Uronih jedne noći u zvijezde,
i srce mi radosno
zapleše u svitanju.
Tiho gledam život,
tiho.
PROTEST
Razbuktala se mladost u meni,
dlanom po stolu bih lupio,
svijet mijenjao.
Život položio na oltaru ideala,
no smisao u besmislenom se ne vidi,
rulja se plaši slobode,
sloboda je volja,
volje nemaju.
A kud ćemo beskućnici mi,
što jaram sudbine nemamo,
pa slobodni šutimo i putujemo
nad dolinom zaborava,
šapate neba u sebi noseći.
Kome reći?
STAZE VREMENA I PROSTORA
Prognan i sam
lutao sam bespućima kulture buke i smeća.
Tuga se jednom zarila duboko u mene,
tijelo mi umorno tumaralo,
umalo me slomiše
oni prazni bez sunca u srcu i sjaja u oku,
i anđeli su plakali nad sudbinom mojom.
Lutao sam tako svijetom
sa sjetom i nadom,
vođen tihom čežnjom.
Često me bijedni svijet prevario,
ali spasio sam dijete u sebi,
pobijedio sam!
LEVITIRANJE NAD PRLJAVOM BUJICOM
Ovim gradom vlada mediokritetski uskogrudni kalup,
većina izgleda kao multiplicirane sjene koje levitiraju u besmislu,
hit je ogovaranje i tračevi su sfera beletristike,
moda, sunčane naočale i ključevi od auta ultimativno su važni,
mi individualci smo kuga, mrze nas.
mi ih permanentno podsjećamo koliko su osakatili sebe,
koliko su okovani ulogama za pokazivanje i dokazivanje,
koliko su ovisni o tuđim pogledima, mišljenjima
i natjecanjima s drugima.
Sretan sam što nisam dio Kafkinog procesa,
ne trebam papir da sam netko ili vrijedim
pobjegao sam od prosjaka tuđih dojmova.
Naša sloboda i duša koja plovi nad bijedom svijeta
iritira ih i posrami vlastitih kompromisa uklapanja, glume i pretvaranja.
Mladi bez entuzijazma, emocionalno i kreativno sakati,
duhovno pusti.
Kako život uludo potroše!
Ima li dovoljan broj luđaka da raznesemo sve?
Da iz gradimo novi Grad!
Dovedemo sunčane kapi
i šarene oblake iz kojih će se prosuti
kiše boje radosti i novog početka.
Ima li ovdje onih koji vole život?
PROGNANIK IZ SVEMIRA
Vidiš li gdje sam, dušo moja?
Čudan je ovaj planet,
ludilo slave, glupost i poremećenost vole.
Toliko sam drugačiji,
samoća me čuva i spašava.
Hladno je ovdje,
malo je ljepote i istine,
Kaligule i Neroni uvijek vladaju,
ništa se promijenilo nije,
kruha i igara caruje.
Noću gledam u nebo,
u zvijezde i ponekad zaplačem.
Sad me čekaju nove bitke,
pobjedu nosi izlazeće sunce.
ČUĐENJE
Čudim se licima na ulicama,
nema nasmijanih, samo ozbiljni, ukočeni,
žurnim koracima, namrštenih lica,
gledaju satove i popravljaju kapute.
Bože, ni smijati se iz srca više ne znaju!
Ruganje smijehom zovu,
jadnih li bića,
a pametnim se zovu.
Važni, pametni i ozbiljni,
duboko su nesretni i malo poremećeni,
tiho promatram scenu
i pitam se kad ćemo stvoriti
nove arhetipove?
Možemo li okrenuti sudbinu
i poroditi novog čovjeka,
da zamijeni ovog kozmičkog barbara
i egocentričnog divljaka?
Dolazi li novo doba?
Čujem tu glazbu,
vidim to svjetlo kroz ponore eona,
Novo doba!
UNUTARNJA PUTOVANJA
Tražio sam po kulama i zvonicima globalne sekte,
skučenim sobicama tuđih riječi, pergamenā i zabludā,
gdje zvonari u haljama taštinu i obmanu skupo naplaćuju,
nisam vidio od obmane njihove, oceane u sebi.
Drugi nasjedoše na dogmu straha,
pa nebeske hramove u sebi,
minarete od svjetlosti kristalne,
zamijeniše za zidove puste i strast zemaljsku.
Vodē slobode prosuli u pijesak zaborava,
izgubljeni okovanih krila i počupanih sjećanja duše.
Ali putuje istinska čežnja,
zove u snu, tišini i samoći.
Tajanstvena, plaha i mistična vabi i miluje,
zov kipara svemira i slikara planeta,
zove djecu da se sjete samih sebe,
da mu se vrate.
POBIJEDA
Uvijek su nešto htjeli i silom nametali
uvijek su neke kule prevare gradili.
U betonskom imperiju Platonove pećine
fukara, kamatar i trgovac vladaju.
Barbari u odijelima i šljokicave konkubine
slavnim i poželjnima zovu,
bogatstvo nakazne prevare.
Samo jedno mjesto ima gdje ih ne puštaj!
Portal gdje plamenom gori čista ljepota,
mir ne prolazi
u nama...
III.
Galerije odlazaka i tajnih sjećanja…
SJEĆANJE
Kapljice zvijezda prosule se svodom kao slavenske vile,
trepere u kapima večernje rose.
Latica ruže povijena vjetrom ljubavnih buktinja
nosi sjećanja, kad sam te s ružama dočekao
ranog proljeća.
PISMO SUDBINE
Tamo kraj rijeke
titrala su nam srca
kao igra vjetra s povijanjem trave.
Svijet je tako malen za djecu svemira.
Otvorili smo stare zapečaćene knjige
s receptima tajnih putovanja.
Na postelji našoj ostalo je pismo sudbine,
rastanak i odlazak ispisani.
Ima nešto jače i od sudbine,
ljubav će nas opet pronaći.
U TVOJE IME VINO PIJEM
U zapisima tvoje duše utkan je moj put.
Skrivena karta do
stoljetnih hrastova ljubavnih
što listaju proljetnim nemirom zbog tebe.
Uzmi mi ruku,
vodi me svijetom usnulih duša,
zakoračili smo s pozivnicom u vječnost,
tamo dolaze ludi i zaljubljeni,
rekoh ti već da isto je.
Ludi i zaljubljeni…
KAMO PUTUJEŠ, VOLJENA?
Gledam te kako spavaš,
na potok sličiš kose rasute po postelji.
Da vrijeme stane i u trenutak se pretvori,
umro bih.
Otišao bih stubištima raja pred katedralu tvoje duše
i tamo bih čuo tvoj smijeh, pa opet umro
od ganuća i ljepote, ništa više.
Pa znaš da sam ludi pjesnik,
što i po dvaput umire dnevno
od ljepote i ganuća.
Spava mi voljena,
o ljubavi snove sniva,
usnama ću je dotaknuti nježno.
U tišini se smijem
voljenoj mojoj,
skitnica ja u postelji njenoj.
MALENA
Ti znaš koliko je boli, patnje i stradanja
proteklo kroz mene.
Silazila si u moje ponore,
rukama svojim nosila me i dizala.
Sjećaš li se dugih šetnji uz tišinu i kad si me
zvala da me sjetiš da jedem
dok bih plovio obalama tišine?
Malo se ljudi rodi koje ispunjava davanje,
da zaborave tražiti išta za sebe.
I kada sam odlazio davala si
gubeći me s milošću
u suzama, nesebična do kraja.
Iznimna si!
Žene su putovale mojom mladošću,
ja uvijek odlazim.
Lud sam za slobodom, nutarnjom tišinom,
neutaživom čežnjom za tajnama i misterijima,
ti ostaješ nježna Malena,
moja luka sjećanja,
mir koji me spasio.
Zadužen tvojom dobrotom,
kroz dva se života neću stići iskupiti.
U jednom te od njih čekam,
opet ćemo u kazalište pa preko Zrinjevca na Gornji grad,
ja ću biti u onom sivom kaputu i odsutno gledati u zvijezde
da se možeš kasnije smijati s prijateljicama i sestrama,
do tad, budi mi sretna, plemenita Malena.
ZNALA SI DA ĆU OTIĆI
Na samom početku sam ti zajamčio da ću otići,
rekla si da pristaješ
i neka traje dok traje,
svidjela mi se tvoja hrabrost za ljubavlju.
Sanjao sam let i htio poći ususret snu
plaćajući visoke cijene letača,
no ti si se bojala.
Tražila si sigurnost koju su ti drugi pokazali,
makar si znala koliko nas ona guši,
drobi našu mladost, vizije
i pretvara u robove ustajalosti i navika.
Taj strah i trgovanje sobom zbog sigurnosti
srušilo je naše pjesme.
Otišao sam dok su me tvoje suze i ruke molile,
ostavio sam naša rascijepana srca,
ali u sebi si već znala da ću otići.
Budio te taj strah, vidjela si sjaj u mome oku
i proklinjala me.
Tebe je strah letenja,
bole te i plaše moji padovi,
ali jednom kada uzletiš na struji života
i dosegneš planine vječnoga sjaja,
bol i patnja se gube
u besmislu prošlosti.
Ostaje ispunjena sadašnjost
i nepredvidiva budućnost,
ostaje čista ljepota.
PISMO NOSTALGIJE
Nedostaju mi naše duge šetnje i razgovori,
večeri sa svijećama, kuhanje jela koje voliš,
Vaya Con Dios, europski filmovi,
stara singerica koja ti je bila mali antikvarijat za suho cvijeće,
nedostaju mi naši prijatelji
kojima sjaji život i dubina u očima,
nedostaju mi naše knjige, (pravo) kazalište, koncerti,
urbani mladi kozmopoliti, jazz bar, vina, izleti.
Sve ću čuvati u sebi dok dišem.
Oprosti što sam pobjegao i sam nastavio svoje potrage,
u dvoje nam je bilo ljepše,
moram ti to priznati,
i to da si ljepša nego ikad.
U tebi je procvjetala ženstvenost i šarm
i bojim se tvoje blizine zbog svoje želje.
DVADESETA
Dugo smo se gledali,
ti bi prolazila i sramežljivo oborila pogled
s malim odvažnim osmijehom.
Na toj zabavi s lakoćom
neizbježno si uplovila
u moj zagrljaj.
Sve je u tebi postalo nevažno,
nezreli dječaci oko tebe i pogledi koji su nam zavidjeli.
Upijala si moje oči, ruke oko sebe, tiho šaputanje,
dugo si se tome nadala,
a ja sam bio ovdje da ispunim tvoje snove,
samo poljubac i ni korak dalje.
Tad sam već bio majstor odlazaka.
Sreli smo se u nekom novom velikom gradu,
koji je upalio ambicije i odlučnost u tebi.
I dalje si lijepa,
procvjetala si iz sramežljive djevojke u mladu ženu,
imaš toliko pitanja i očekivanja od mene,
tajne uspomene koje si čuvala ispod jastuka
moleći se da me opet ugledaš i dogodi se.
Mene je život šibao nemilo,
sumnjam u svoje principe
i frustrira me na mojim plećima
količina svega,
sve razdire moju mladost i bezbrižnost.
Izmišljavam neku britku laž,
i bježim trenutno od tebe.
Tvoja nježnost i ljepota,
koje se u tvojoj želji prostire u postelji za mene,
sve me guši i bježim.
Jurim u hladni noćni tramvaj,
tvoje oči s tugom što opet bježim,
tvoje toplo nježno tijelo,
nevinost koju si čuvala za mene sve godine,
zora koja puca na istoku,
sve me sustiže i plačem sa svitanjem
od neke katarze i milosti.
Svjetlo svitanja umiva grad
slušam adagio svoje sudbine.
Nemoj me više zvati,
samo ćeš plakati
i progoniti me noćima kad odem.
Zato me pusti da šutim i pobjegnem
s brodolomcima noćnih tramvaja.
Tvoje poljupce svilene,
mijenjam malena za milost,
i odoh u kaputu od samoće
u besanu hladnu noć,
dok svijetlo sipi na mene.
Ne bježim od tebe, već čuvam tvoje snove,
u njima sam onaj koji te odvažno zagrlio oko struka
i šapnuo ti kako si najljepša.
Neka takav ostanem,
mlad i odvažan!
Dalje me ništa ne pitaj.
Nisam više onaj kojeg si upoznala,
crne ptice su me ugrabile i bacile na đavolje hridi,
ne znaš što sam prošao…
Prerano sam odrastao,
sad kad ste vi odrasli, ja sam otišao dalje,
sad sam ni na nebu ni na zemlji,
lutam.
SVJETIONIK
S morem je plovila moja čežnja,
a ne može mi biti
da uplovim u luku tvog sna.
Oči su mi tvoje zasjale,
u noći svjetionik.
Zvale su da priđem k tebi
na valovima stihova svojih.
BJEŽI, PAHULJO MEKA
Nisu mi riječi kićenje i životom stojim iza njih.
Za tvoje dobro i mir
potjeraj me i bježi!
Bijela pahuljo meka.
Nema predaha u ludom boju mom,
bitke moje su nevidljive i nikada ne prestaju,
samo se uvećavaju.
Nemirno je more moja sudbina,
zamolit ću te da odeš.
Bježi, pahuljo meka!
DJEVOJKA IZ MOGA GRADA
Sramežljivo šarmantna,
samozatajno elegantna.
Izvana svila, bijeli snijeg,
iznutra plamen i žar,
miris odvažne.
USPOMENA NEIZGOVORENE LJUBAVI
Mirna rijeka je ime tvoje,
oči boje badema i sjaj u njima.
Kako sam titrao u iščekivanjima
za susret na bučnim zadimljenim mjestima
ili tihi razgovor uz večeru,
sami nas dvoje.
Tako je malo bilo tih impresija,
tako premalo vremena i slikā,
a toliko željā.
Uživajući u tvom sramežljivom osmijehu i pogledu,
toliko sam ti se divio
nezrelih godina i preponosan da ti priznam.
Nikada nismo izgovorili riječi
onoga što je tako očigledno blještalo između nas.
Neizgovorena, tajna ljubav o kojoj su svi pričali.
Usud me odveo iz tvog malenog grada.
Svratio sam ponekad i dalje bez riječi,
ostali smo neizgovorena ljubav.
Čuvam sliku nje,
što teče sjećanjima kao rijeka Mirna.
NEMA VIŠE NAS
Pokrivam se sjećanjima,
ona mi ostaju dok tebe nema.
I snivam budeći se sam,
jutrima miris tebe leluja zrakom.
Posljednji šapat i put usana niz vrat,
nakon toga se odlazi
u nova svitanja.
Izlazi sunce s novim čežnjama,
odnese život jedan zaljubljeni par.
Isprati me u tišini
da obećam kako ću se vratiti,
a u grudima zapečaćena sudbina,
nema više nas.
POEZIJA SLUTNJE
Vjetar se zaustavlja u tvojoj kosi.
Kažu da slatko uživa dok te umiva,
kada šećeš ulicama grada.
Tamo iza noći u tišini
on čeka.
Zavidan vjetru što te čuva i mazi
moli nebeske putnike da te pronađe,
da zastaneš kad prođeš kraj njega,
i prepoznaš lice njegovo
u tajnoj ljubavi koja čeka usnula
u tajnim odajama, u dubinama grudi.
Tvoje usne baklje su njegove u noći
dok traga za tobom,
i doći će u jednom sutonu s prvim zvijezdama,
kada se ljubavi snene bude.
Čekaj ga,
još samo malo…
NOĆAS
Noćas me nema kraj tebe.
Ljubit će te vjetar i noć,
ja im zavidim.
Noćas će se moja ljubav pretvoriti u vjetar i noć,
noćas ću doletjeti k tebi.
DVIJE DUŠE
Jedna drugoj putuju
kroz samoću, pobjede i smijeh,
znaju i ne sumnjaju da će se pronaći.
Usne im se dotiču lako i jednostavno.
Pronašle su se,
srodne duše!
VRTLOG
Vino pijem
u čekanjima na blizinu tebe.
Oni sati što prolete
s mirisom tvoje kose,
smijehom i odabranim riječima.
Umjetnica si tišine,
u njoj se zrcali tvoja ljepota.
U večernjoj šetnji
nosim sjećanja tvojih očiju,
plešeš i u meni zvoni tvoj smijeh,
nosi me tvoj zamišljeni pogled.
Noćas smo oživjeli stihove,
opili se do zanosa oboje,
ljubavi što se tišinom kazuje.
U tom zagrljaju
disanje nam kao more i tiha plima,
spojeni u jedno.
SUTON
Nježnost me tvoja umiri,
stvaraš vrtloge ushita
dok plovimo kroz trenutke,
ljubav nas baca u oblake ljetne noći
i padamo odande,
zaljubljeni do granica ljudskog srca,
iza toga se umire od ljepote!
Sad bih stao s ovom impresijom
i umro od ljepote ovog trenutka.
Da mi je s ovim stihom umrijeti
i živjeti u pjesmi ljubavnoj.
TVOJE MORE
Volim te spokojnu,
voljenu i sigurnu u mom zagrljaju.
Divna si ove ljetne večeri,
na koncu, lijepa si otkada te znam.
Šetnje s tobom me opiju
kao mistične violine,
koliko ljubavi ima u tvom pogledu?
Malo će mi biti ovaj život da oplovim
more tvoje ljubavi,
divna si.
TVOJA LJETNA HALJINA
Stapa se u tvojoj haljini plavetnilo neba i Dunava.
Jedva da puštam neke riječi
koje teku nevažne niz vjetar.
Koracima sipaš boje
po ljetnom platnu,
izgledaš mi kao dunavska sirena,
izronila iz plavetnila
moje usamljene ljubavi
što je tebe čekala.
TAKO JE LAKO
Dok me tako gledaš
volim tvoj ljupki graciozni šarm,
prirodnu otmjenost.
Misli mi zaustavi vjetar,
kad mi donese miris tvog parfema
pri poljupcu u vrat.
Ne slutiš, voljena,
koju ljepotu nosiš.
Prejaku za moje srce
i godine umorne,
previše je to ljepote za mene.
Neka me odnesu rijeke tvoje ljepote,
sve me k tebi nosi ovu noć,
sve misli, želje i snovi iz dubina.
Kako sam zaljubljen, voljena,
u raskoš tvoje ljepote.
OTKUDA DOLAZIŠ?
Požuri se večeras k meni, draga,
nestrpljiv sam da ugledam
mjesečinu u tvojim očima.
Treba mi čitava sudbina
da ti nacrtam platno svoje zaljubljenosti.
Otkuda si ti stigla?
Gdje su snivale dosada tvoje nježne oči?
Ponesi svoj osmijeh, plemenitost i otmjenost,
ponesi svoje toplo nježno tijelo,
melodiju poljubaca,
sve donesi u svom hodu
i požuri večeras k meni, draga.
Večeras pod zvijezdama
treperi svojom ljepotom.
VEČERAS OPET BJEŽIM
Noćas se kao staklo lomi
sve što smo imali,
ostajemo bez svega.
Na neki način i tugu činiš lijepom,
jer sve što si dotakla u mom životu
pretvorila si u ljepotu.
Noćas nam srca okupana bolju
tiho plaču,
i tvoje ruke k meni kroz noć teku
da me zagrle posljednji put.
Ja opet odoh,
nekamo ću već stići
kroz svoje ludilo.
Umoran sanjam slobodu.
KAD JE UGLEDAM
S vijencem od kraljevskih ruža
i jatom leptira oko ruku,
u kristalnoj haljini,
korača šapatom moja voljena.
Ljepota joj se pokloni
dok hoda sa sjajem u oku.
MAHNI NAM
Vjetar i ja odlazimo,
vjetar iz tvog grada,
ja iz tvoga sjećanja,
puštaš nas obojicu.
Mahni nam rukom
i daj, pokloni nam jedan osmijeh za kraj.
Vjetar i ja, obojica zaljubljeni u tebe,
obojica zauvijek odlazimo.
Znam, poslije tebe
vjenčan samoćom
šetat ću obalama Dunava,
mirisom sjećanja na tebe i nas.
JEDNOM I NIKADA VIŠE
Jednom se dogodi,
ne može dugo trajati,
odleti za čas
ostavi ljepotu i sjećanja.
Tirkizne perle tvog smijeha,
tišina koja sve govori,
riječi bi nam smetale.
Zaplesala si u haljini od tragične ljepote,
tuga rastanaka je savez šutnje
i ne govori ništa,
nitko to ne može znati
samo jednom…
Ne tražim više nikoga
da sjećanje mi ne oskvrne.
Tajni dio iz dubina sebe
u malu škrinju zakopao sam
pored klupe kraj Dunava,
gdje smo šutjeli gledajući rijeku i nebo,
ondje su zastave moje mladosti
i pečat da sam to doživio.
Sad zastajem pred izlozima cvjećarnica
da ugledam gerbere i smijem se,
tebi sam ih nosio,
kakva je to ljubav bila!
Sad vjetru kazujem tu pjesmu
i čuvam sjećanje s mirisima tvog vrata boje alabastra,
sjećanja, sjećanja,
dukati moji!
Jednom se rodi, jednom se umire,
jednom se voli,
ti moje si jednom.
Sad život svoj vjetru bacam,
neka ide kud hoće,
ja svoje jednom doživjeh
i bogat umirem.
TAJNA
Čekam da zaspiš,
da ti priđem u svitanjima,
tiho na prstima s upaljenim bakljama
i ljiljanima koje berem na zvijezdama
dalekog sjevera.
Ne smijem ti otkriti svoju tajnu,
izgubio bih dragocjene trenutke
kad si blizu mene,
to malo što imam s tobom.
Kada ugledaš sjaj u mojim očima,
one sjaje zbog tebe,
one su te staze kojima te pronalazim,
umro bih za jedan poljubac.
TVOJA LJEPOTA I MOJA STRAST
Malo smo naivni uz taj čaj u kavani,
malo smo smiješni kako se odrasli pretvaramo
mjereći svoje snage pogledima,
skrivajući se iza riječi.
Tvoj šarm je vino iz tajnih amfora ženstvenosti,
usnama bih popio to vino,
tvoju ljepotu i profinjenost,
prebogata si ljepotom.
Ljepota tvoje nutrine i osobnosti ljepša je
od besprijekorne ljepote tvog tijela i lica,
stoga ludujem za tobom.
Tvoja samouvjerenost ne lomi moju snagu,
tvoja ljepota i moja strast
plesali bi zanosno u tajnoj postelji
koju nitko ne bi otkrio.
Ne mogu se više skrivati,
previše si uzletjela mojim horizontima,
kovitlaš šaputanja željā,
čitaš moje poglede i
uživaš u svojoj nedostižnosti.
Muči me tvoja ljepota.
Tmina noći pokriva našu želju,
tihu uznemirenost!
Gubim te svojim razotkrivanjem.
Ukrao bih jednu noć s tobom
i ljubio te ludo i romantično,
o čemu si samo sanjala
uz neki film ili knjigu.
Ne znaš kolika sam ja budala,
ali ne želim rušiti tvoje svjetove.
Jesenji vjetar bjesni s mojom čežnjom,
lišće leti kao moji poljupci,
ne dotiču tvoje usne.
Moje usne, moja čežnja,
strast i opijenost ljepotom tvojom
uvenut će pored kavane.
